Jedina osoba s kojom se trebamo porediti smo mi onakvi kakvi smo bili jučer

U subotu, 10. marta 2018. godine, u prostorijama ASA Prevent grupacije održan je još jedan u nizu mjesečnih sastanaka stipendista Fondacije Hastor. Ovomjesečni sastanak zasigurno je bio veoma poseban budući da je obilježen inspirativnim izlaganjem jednog od stipendista Fondacije, Harisa Muhibića, studenta druge godine Odsjeka za informacione tehnologije Fakulteta za inženjering i prirodne nauke.   

Naime, podstaknut knjigom Twelve Rules for Life: An Antidote to Chaos kanadskog profesora i psihologa Jordana B. Petersona odlučio je da s ostalim stipendistima nesebično podijeli iskustva koja je stekao čitajući istu budući da smatra da knjiga tretira određene esencijalne životne principe kojima bi se na izvjestan način trebala voditi svaka mlada ambiciozna ličnost koja nastoji biti sretna i zadovoljna radeći ono što voli i što je ispunjava, ali istovremeno i podstiče njenu želju za uspjehom i napretkom.

Fokus Harisovog izlaganja bio je zapravo na dvanaest pravila koja su dijelom pomenute knjige, a koja bi svaka individua trebala primijeniti u svakodnevnim životnim situacijama kako bi vlastiti život učinila kvalitetnijim, a sebe ispunjenim i zadovoljnim, prvenstveno sobom, ali i ljudima oko sebe. Istakao je kako je u svemu potrebno naći svojevrsni balans budući da u životu ništa nije apsolutno. Posebna diskusija je vođena o sljedećim životnim principima: stajati uvijek uspravno podignute glave gledajući potencijalnim problemima direktno u oči, odnositi se prema sebi kao prema nekome kome trebamo pružiti pomoć, biti prijatelj s ljudima koji žele najbolje za tebe, a ne s onima koji nastoje poniziti svaki tvoj uspjeh, porediti sebe samo s onim ko ste bili jučer, počistiti najprije svoje dvorište, a zatim komentirati druge, težiti ka dugoročnim i značajnim stvarima, a ne ka kratkoročnim, govoriti uvijek istinu ili barem ne lagati, pretpostaviti da možemo naučiti nešto novo od svake osobe koju upoznamo i slično. Kako bismo bili uspješni i sretni nikada ne smijemo dozvoliti da okolina bude ta koja će da kreira našu percepciju samog sebe. Ključ je okružiti se dobrim ljudima koji će prepoznati i znati cijeniti naše težnje i naš trud. Potrebno je da budemo svjesni činjenice da smo samo mi krojači svoje sudbine, a da nas svako dobro djelo koje učinimo danas čini boljom osobom nego što smo bili jučer.

Studenti stipendisti nisu krili svoje oduševljenje Harisovom interaktivnom prezentacijom, pa su mu na kraju izlaganja uputili mnoge pozitivne kritike koje se tiču izbora teme o kojoj je govorio, ali i samog njegovog pristupa i entuzijastičnog načina prezentiranja. Po nasmiješenim licima i komentarima stipendista moglo se primijetiti da je Haris ispunio elementarni cilj svog izlaganja. Dakle, uspio je doprijeti do njihove svijesti potičući ih na razmišljanje o tome kako malim, ali efektivnim koracima i postupcima mogu svoj život učiniti ljepšim i kvalitetnijim, a sebe sretnijom i zadovoljnijom osobom koja je zadovoljna sobom, ali i svojom okolinom. Stipendisti su se složili da su mladim ljudima ovako produktivni i inspirativni dijalozi doista nužni budući da su generalno prezasićeni negativnim, demotivirajućim pričama koje su često istaknute u prvi plan, te koje nam posljedično urušavaju motivaciju dovodeći nas nerijetko u stanje opće inertnosti i nezainteresovanosti.

I kako je to sam predavač na kraju akcentirao: Stanite uspravno podignute glave. Počistite najprije svoje dvorište (fokusirajte se na sebe i na unapređenje vlastite ličnosti). Pružite makar djelić svoje pažnje svakom biću koje vam se nađe na putu, pa makar to bila i mačka koju ćete pomaziti. Krenite naprijed i suočite se sa svim poteškoćama i problemima posmatrajući ih kao izazove i rješavajući ih uporno i konzistentno korak po korak.

Jer, upravo sitnice koje čine veliki dio naših života, a koje prečesto zanemarujemo ili potiskujemo u sporedni plan predstavljaju ono što istinski vrijedi i ono što značajnim dijelom utječe na naše mentalno stanje, našu želju za napretkom, ali i na naša krajnja postignuća.

Amina Vatreš