Čak i nakon završetka školovanja svaki stipendista Fondacije Hastor ostaje važan dio njenog kolektiva. Na uspjehe bivših stipendista Fondacija je oduvijek gledala s ponosom jer je i sama makar jednim dijelom doprinijela njihovom ostvarivanju. U nastavku donosimo priču bivše stipendistice Emine Sijahović, koja danas radi kao asistent na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu. Njena priča počela je u Novom Šeheru kod Maglaja, gdje završava osnovnu školu, a potom i Opću gimnaziju „Edhem Mulabdić“ u Maglaju. Nakon gimnazije upisuje Poljoprivredno–prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu na kojem diplomira na Odsjeku za biljnu proizvodnju, smjer Voćarstvo i vinogradarstvo. Na trećoj, završnoj godini I ciklusa prijavljuje se na konkurs za stipendiju Fondacije Hastor koju nakon obavljenog intervjua i dobija.
Na razgovoru za stipendiju njih je najviše zanimalo kako sam uopće došla iz malog mjesta u Sarajevo da studiram kada mi roditelji nemaju nikakvih primanja. Objasnila sam da je mama krojačica, da ima mašinu kući i da uvijek ima ponešto da odradi na toj mašini. Otac se bavio poljoprivredom tako da smo prodavali mlijeko i drva pa su se nekako usudili da me pošalju na studij jer ja, kao odlikaš u gimnaziji, nisam imala nikakve druge planove.
Iako je prvobitno u razgovoru s roditeljima Emina imala namjeru završiti samo I ciklus studija i zaposliti se, iz iskustava starijih kolega znala je da su za to male vjerovatnoće čak i za najbolje studente I ciklusa, stoga odlučuje nastaviti školovanje na Odsjeku za floristiku i pejsažno projektovanje koji završava i dobija „Zlatnu značku“, počasno priznanje Univerziteta u Sarajevu, kao najbolji student na II ciklusu studija. Stipendistica Fondacije Hastor bila je pune tri godine, ali volonter i puno duže. Tokom svog volonterskog rada u Fondaciji volontirala je s učenicima osnovne i srednje škole iz Maglaja, bila član redakcije i član administrativnog tima Fondacije.
Nekoliko puta sam imala najveći broj sati na terenu. Tokom volontiranja u kancelariji, stipendistima širom Bosne i Hercegovine pisali smo pisma, u kojima smo ih poticali na izvrsnost, empatiju i rad na sebi i svom obrazovanju, davajući im lične primjere kako siromaštvo, daljina, različitost ne mogu i ne smiju biti prepreka na njihovom putu ka ljepšoj budućnosti. Toliko sam uživala u tom zadatku, da sam jednom za jedan dan napisala i poslala 70 pisama. Kasnije, na fakultetu upoznala sam stipendistu, koji mi je rekao da sam mu baš ja pisala pisma dok je bio u srednjoj školi i da je tada i on odlučio da upiše moj fakultet. Danas smo prijatelji i on je zaposlen u struci.
Emina navodi da nakon završenog studija, uprkos svim nagradama i pohvalama, nije bilo lahko pronaći prvi posao bez radnog iskustva, ali ni tu podrška Fondacije Hastor nije izostala.
Organizovali su nam dvomjesečnu obuku „Program razvoja pripravnika“ sa zaista stručnim predavačima koji su nas pripremali za ulazak u poslovni svijet te nam pružili šansu da odradimo jedan mjesec volonterskog rada u kompanijama s kojima su imali dobru saradnju. Čini mi se da je tad bilo nas 14 stipendista koji su završili svoje formalno obrazovanje i dobili tu priliku da se okušaju u različitim kompanijama na mjesec dana. S obzirom na to da Fondacija ima samo najkvalitetnije stipendiste, neki od tih ljudi i dan-danas rade u tim kompanijama.
Emina je dobila priliku da radi u „Coca–Coli“, na odjelu za kontrolu kvaliteta pića, gdje su bili veoma zadovoljni njenim radom pa su joj produžili ugovor na dodatnih 6 mjeseci. Nakon toga je dobila priliku da radi kao agronom u kompaniji „ITC“ u Zenici, što je bilo bliže njenoj struci. Danas je zaposlena kao asistent na Poljoprivredno–prehrambenom fakultetu, gdje je i na završnoj godini doktorskog studija. Osim svog primarnog zaposlenja bavi se projektovanjem i izgradnjom vrtova, što je, kako kaže, njena najveća ljubav.
U tom poslu mogu da izrazim svu svoju kreativnost, stalno sam u kontaktu s biljkama i prirodom, što mi održava energiju, puni baterije ali i pruža neki vid slobode, širi horizonte jer je to posao u koji mogu da utkam znanje stečeno kroz formalno obrazovanje, ali i neki lični doživljaj.
Najvažnije što je naučila uz Fondaciju Hastor, odnosno ljude koji su je vodili i bili njen dio jeste disciplina, samopouzdanje i pravilno slaganje prioriteta u životu. Kaže kako je prije nego što je postala stipendistica bila stidljiva djevojčica koja skoro nikada nije imala hrabrosti da glasno izrazi svoje mišljenje niti da obavlja stvari kako ona misli da treba. Danas, na ličnom primjeru osjeća da je Fondacija ispunila svoj cilj, a to je da svi njeni stipendisti postanu samosvjesne ličnosti kroz obrazovanje, da budu jaki kroz svoj individualni rad, ali istovremeno i da budu snažna karika u timskom radu, da budu odlučne i uporne osobe s dobrim komunikacijskim i prezentacijskim vještinama kao i sposobnošću da nepredviđene situacije u životu pretvore u važan element motivacije.
Moja poruka trenutnim stipendistima jeste da budu pravi ambasadori Fondacije Hastor i izgrade u sebi ove vrijednosti te da ih primjenjuju kad god i gdje god imaju priliku za to jer naše je samo to što damo. Volontirajte, upijajte, učite, možda upravo to sutra bude vaša komparativna prednost na tržištu rada!
Nakon stečenog prvog radnog iskustva, doživjela je da istovremeno bude zaposlena u dvije kompanije.
Sve to ponajviše zbog radnih navika koje sam usvojila u Fondaciji od kojih bih izdvojila tačnost, sve se mora završiti i prije roka, efikasnost, nije važno koliko nego kako… U Fondaciji smo učili kako se pravilno odlažu košuljice u registrator, što nam je tad možda zvučalo kao apsurd, ali kasnije, na poslu, kad je kod kolegice cijeli tender ispao iz registratora jer je košuljice stavljala s otvorom na dolje, vidjela sam koliko znače sitnice i koliko je sve što smo učili u Fondaciji ustvari primjenjivo.
Tvrdi da su sklopljena prijateljstva definitivno jedna od najljepših stvari koja joj se desila u Fondaciji. Stekla je najbolje prijatelje, prijatelje s kojima se i danas druži, ljude različitih nacionalnosti iz različitih gradova koji su jedni drugima velika podrška.
Neprocjenjivo je kad se nađete u Mostaru, Bihaću, Goraždu, Livnu, Banjoj Luci, a imate koga zvati na kafu, imate gdje prespavati i kvalitetno provesti vrijeme. To je ta širina koju nam je pružila Fondacija Hastor za koju me zaista vežu najljepše uspomene. U današnjem svijetu lijepo je imati nekoga na koga se uvijek možete osloniti bez obzira na to koliko godina imate i gdje se nalazite. Meni je Fondacija to, a vjerujem da sam i ja njoj.
Pripremio: Alek Isaković
