Tržište rada danas je izuzetno konkuretno i zahtijeva određena znanja i vještine bez obzira na činjenicu da je riječ o prvom zaposlenju. Teorijsko znanje je nužno i neprocjenjivo vrijedno, no, praktično znanje je ključ uspjeha koji brže i efikasnije otvara vrata poslovnog svijeta. Fondacija Hastor to prepoznaje i teži ka omogućavanju prilika za studente stipendiste koje će ih pripremiti za ulazak u poslovni svijet. Jedan od rezultata te težnje je i uvođenje mentorskog programa “Prvi korak u poslovni svijet” koji priprema studente stipendiste za stvarne izazove poslovnog svijeta, omogućava mentorstvo i kreiranje snažnog networkinga.

O rezultatima i značaju prvog ciklusa ovog programa razgovarali smo s jednom od mentorica, doktoricom Aidom Gavranović, voditeljicom Odjeljenja urgentnog zbrinjavanja ASA Bolnice.

Poštovana doktorice Gavranović, kakve utiske nam možete prenijeti o mentorskom programu „Prvi korak u poslovni svijet“?

Mentorski program „Prvi korak u poslovni svijet“ je fantastična mogućnost mladim kolegama da dobiju uvid u sferu rada i izazova s kojima će se u budućnosti sretati. Kroz cijeli program mentor prenosi iskustvo i moguće poteškoće mentiju te mu ukazuje na načine i put rješavanja istih. Dakle, najvažnija tačka je da ovaj program mladim kolegama koji imaju teorijsko znanje pomaže u sticanju i novih, praktičnih znanja.

Koliko studenti zaista imaju praktičnog znanja kada okončavaju proces studiranja?

Tokom svog školovanja studenti stiču ne samo teorijsko već i jedan vid praktičnog znanja. Po završetku studija ulaze na novo polje prakse i rada, što je opet dosta drugačije od onog što su imali priliku vidjeti na fakultetu. Stečeno teorijsko znanje je potrebno primijeniti u praksi. Tada nastavljaju da uče, ali usmjereno, tačnije uče za sebe. Za ljekara proces učenja istinski traje cijeli život.

Možete li uporediti period svog obrazovanja i trenutni? Da li praktičnog rada i prilika za studente sada ima više?

Kroz samo studiranje praktičnog rada bi trebalo biti više. Mislim da se sve kolege sjećaju svojih početaka i izazova u tom periodu. I ranije i današnje generacije izlaze sa studija s dosta ograničenim praktičnim znanjem i vještinama, posebno generacije koje su studirale tokom pandemije. Razni programi i projekti sigurno pomažu mladim kolegama da steknu što više praktičnog znanja. Vrlo je bitna u svemu i motiviranost samog studenta.

Koje predznanje, sposobnosti/vještine vam je bilo najvažnije da studentica ima kako biste pristupili programu mentorstva?

Svakako da je to solidno teorijsko znanje i prvenstveno volja i želja za učenjem, diskusijom, upoznavanjem novog i usvajanje istog.

Urgentni centar je izazovno radno okruženje. Kako se učesnica programa snašla u samom radu?

Dr. Nejra Hindija s kojom sam imala privilegiju raditi tokom mentorskog programa je divna mlada kolegica koja je već i započela svoj rad kao doktor medicine. Kroz teoretski i praktični prolazak kroz cjeline iz domena urgentne medicine, kao i kroz praktične primjere i konkretne slučajeve je obogatila svoje znanje i razmišljanje. Tokom programa smo se bavili i drugim pitanjima koji su izuzetno bitni: kvalitetnom komunikacijom, zakonskim legislativama iz domena medicine…

Kako upravljate stresnim situacijama i kako motivirate svoj tim u momentima velikih pritisaka?

Sam rad u ovom polju medicine sa sobom nosi dosta stresa. Stalno učenje, trening za hitne situacije je jako bitno da se svaki član tima adekvatno iznese sa izazovnom situacijom i da bude što spremniji. Također je od velikog značaja i poznavati dobro članove svog tima, predvidjeti njihovu reakciju. Jako je bitno s timom razgovarati o slučaju, da li ima prostora za poboljšanja, njihovom doživljaju date situacije. Moram naglasiti i značaj dobre komunikacije ne samo u timu i prema drugim kolegama nego i prema pacijentu i porodici. Nositi se s pritiskom je nešto na čemu se mora svakodnevno raditi i učiti da biste vi upravljali stresom, a ne da stres upravlja vama.

Imate li neki savjet za studente medicine?

Mladim kolegama bih savjetovala:

Da svoj budući posao rade s velikom ljubavlju i savjesnošću, da budu empatični i senzitivni prema pacijentima jer smo mi izabrali pacijente, a ne pacijenti nas, da ne izgube iz fokusa da je svaka osoba individua sa svojim osobnostima i da svakom pacijentu treba individualno pristupiti, da se često vraćaju osnovama i da nije sramota nešto ne znati, sve se može naučiti, da znaju primiti pohvalu, ali i da kritiku prime dobronamjerno te da uvijek uče i tragaju za novim znanjem i da svoje kolege poštuju i uvažavaju.