Adelisa Begić, mlada književnica i umjetnica, čije stvaralaštvo vješto spaja snagu emocije i ljepotu riječi alumnistica je Fondacije Hastor. Autorica je dviju knjiga koje su osvojile srca čitatelja, a svoj umjetnički izraz proširila je i na pozorišnu scenu režirajući predstavu “Esma Sultanija”. Njena djela, prožeta iskrenošću i dubokim promišljanjem, svjedoče o talentu koji ne poznaje granice.
- Kada se pojavila ljubav prema pisanju i kako je taj početak izgledao?
Ljubav prema pisanju pojavila se još u mladim godinama, u osnovnoj školi. Uvijek sam voljela čitati. Sjećam se tete iz gradske biblioteke koja mi je uvijek davala više knjiga nego što po pravilu može da se posudi zato što bih ih u najkraćem mogućem roku pročitala i vratila. Tada se probudila želja da emocije prenesem na papir i pišem nešto svoje, ma što god to bilo.
- Šta podrazumijeva kreativni proces pisanja i postoji li određena rutina ili je to samo produkt inspiracije?
Što se rutine tiče, mislim da je to nemoguće uvesti. Ne možemo baš svakog dana u određeno vrijeme pisati nešto inspirativno. Kod mene se zna desiti da ne napišem nešto i po mjesec dana, ali isto tako postoje periodi kada pišem svaki dan. Za mene je uslov postojanje mira i samoće da bih u toj tišini čula svoje najdublje emocije i prenijela ih na papir.
- Šta Vam je najveći izazov u pisanju i koliko su lična iskustva i emocije prisutne u Vašim djelima? Gdje povlačite granicu između ličnog i fikcije?
Uvijek mi je najveći izazov bio kada mi neko kaže da napišem neku čestitku ili poruku za drugu osobu, jer je u mom slučaju teško unijeti emocije u tekst prema osobi koju uopće ne poznajem. Tekst za mene ne predstavlja samo nekoliko nabacanih rečenica nego uvijek pokušavam i s malo riječi iskazati dubinu njihovog značenja. Što se djela koje sam javno objavila tiče, emocije postoje, naravno, međutim one su samo pridodane nekim dešavanjima koja se apsolutno nisu desila i nemaju nikakve veze s mojim životom. Ono što čitate u mojim knjigama zapravo nisam prava ja. Pored sadržaja koje sam pisala i objavila, uvijek sam pisala i svoje dnevnike u kojima sam ja, zapravo ja, ogoljena sa svim svojim najdubljim emocijama. Tu nema fikcije, tu nema pretvaranja, nema ustezanja ni od sreće ni od boli i, naravno, to ipak niko drugi ne čita.
- Vaše knjige i predstava “Esma Sultanija” odišu snažnim emocijama. Kako uspijevate pretočiti svoje osjećaje u riječi koje dopiru do čitatelja i publike?
Ja sam osoba koja u sve u životu prvo ulazi srcem, pa onda razumom, i uvijek su moje emocije nadjačavale sve ostalo. Neko sam ko ne može sakriti emocije ni u verbalnoj komunikaciji ni na papiru. Iskrenost i jačina tih emocija samo su prirodno prenesene na papir te su pronašle put do čitalaca na najispravniji način.
- Koji bi bio Vaš savjet mladim autorima i autoricama koji žele razviti svoj književni izraz i prepoznatljiv stil?
Bitno je da budu svoji, ali, isto tako, da se na početku iskušaju u svemu i onda pronađu ono gdje su oni, zapravo, oni. Da zapamte da sve što napišu ne mora svaki put biti idealno, ali da oni sami vide smisao izrečenog i da se ne libe iznijeti svoje najdublje emocije i imati neograničenu maštu, jer kada se sve to spoji, dobijamo izuzetne poetske izraze koji traju vječno.
Razgovarala: Lamija Sejdić
