Stipendistica Ana Milijević učestvovala na Šestoaprilskoj online izložbi u Historijskom muzeju

Stipendistica o kojoj donosimo priču u nastavku jeste Ana Milijević, koja se, iako je s nama tek nepune 2 godine, pokazala izuzetno marljivom volonterkom. Ana je uzela učešće u brojnim projektima Fondacije Hastor, a neke od njih je i sama predlagala i osmišljavala. Također, članica je tima grafičkog dizajna, u okviru kojeg svoje obaveze obavlja izvanredno.

Za Anu je mjesec april bio poseban po učešću na Šestoaprilskoj izložbi u Historijskom muzeju, koja je održana online, zbog novonastalih okolnosti. Ana ističe da je za nju uzvišen osjećaj pojavljivanje na ovakvom događaju, gdje je svojim likovnim djelom odgovorila na pitanje WAS IST WALTER? Šta je Sarajevo danas?

Opis djela: “VATRA? VJEČNA.”

„Na početku same želje da poklonim nešto ovom gradu, stajalo je duboko intimno pitanje o njegovoj srži i o onome što ga najbolje opisuje. Obuze me vrtlog kojeg su sačinjavali različiti simboli Sarajeva, no, pitala sam se, postoji li simbol koji nije obojen određenom nacijom, religijom, tradicijom ili običajem, a opet uspijeva da ujedini sve navedeno?

U ljudskoj srži je da osvoji, to je valjda ono nagonsko u nama što nas podsjeća da u nama leže  gladne životinjske potrebe koje moramo zadovoljiti. Baš zbog toga, svako od nas želi malo Sarajeva za sebe, bojeći ga u boju vlasititog interesa, oblikujući ga po svojoj mjeri. Agresivni, sebični, često neumjesni, kidali smo grad na komadiće. Kidali, ali nekom čudnom potrebom i strašću nakon toga lijepili bismo te komade, svako na svoj način. Ma kako da smo znali uništavati, razarati, uvijek bismo slijepom snagom svoje ljubavi pronalazili put ka ujedinjenju rasutog Sarajeva.

Koliko je samo puta Sarajevo tako umiralo i ponovo se rađalo? Koja je to neobjašnjiva snaga njegovog opstanka? Vatra. Vatra mame, tate, nane, dede, bake, strine, amidžinice. Ruke oslikane unutar mog djelu su ruke svih njih, ogrijane Vječnom vatrom, tim simbolom koji ujedinjuje sve komadiće Sarajeva. Toplota ruku je u snažnom kontrastu s rukama koje ne primaju toplotu Vječne vatre. To su ruke u kojima ne vrišti duh za slobodom, ljubavlju, predanošću i uvijek ponovnom borbom. One ostaju hladne.

Kao što je to bilo nekada i dalje opstajemo na osnovu te Vatre koju često stavljamo pod suvišno pitanje. Vjerujem da ćemo vječno u njoj pronalaziti snagu da mirimo naše različitosti, njegujući ih kao srž našeg grada.”

                                                                                                                                          Pripremila: Selma Imamović