Veliki broj djece u Bosni i Hercegovini bori se s različitim oblicima kancera. Njihova borba za život često je duga i teška, a mnoga djeca zbog posljedica hemoterapije privremeno ili trajno ostanu bez kose, što im u velikoj mjeri može otežati ionako već težak život. S obzirom na to da kupovinu medicinskih perika ne pokriva zdravstveno osiguranje, Udruženje „Srce za djecu oboljelu od raka“ pokrenulo je projekat „Moja kosa, tvoja kosa“, u kome veliki broj djece i odraslih donira svoju kosu djeci oboljeloj od raka. Perike iz Udruženja dostupne su potpuno besplatno svakom oboljelom djetetu, kako bi im se vratilo samopouzdanje i kako bi se svako od njih uspješno uklopio u svoju matičnu sredinu.

Stipendisti Fondacije Hastor su i na ovom polju pokazali svoju humanost i suosjećanje te su čak četiri stipendistice odlučile donirati svoju kosu djeci oboljeloj od raka i na taj način im malim koracima vratiti osmijeh na lice.

Lejla Omerović i Edna Ušanović, stipendistice Fondacije Hastor i učenice osnovnih škola te Senida Sadiković i Lejla Mašić, studentice, odlučile su se za ovaj humani gest koji će djeci oboljeloj od raka u mnogome olakšati svakodnevni život.

Lejla Omerović pohađa sedmi razred područne škole „Potočari“ iz Srebrenice i u slobodno vrijeme voli crtati i pisati. Kaže da je zahvalna na svakom trenutku provedenom sa svojom porodicom i prijateljima, ali da je svjesna da su neki njeni vršnjaci uskraćeni za mnogo toga što ona prolazi svaki dan:

Niko od nas nije birao sudbinu koju će živjeti, ali može da izabere put kojim će drugome olakšati da sa svojom sudbinom izađe na kraj kao pobjednik.

Vođena ovim mislima Lejla je odlučila da donira svoju kosu djeci oboljeloj od raka:

Krenuvši od sebe, uvijek sam se radovala sitnicama i onim stvarima koje ne posjedujem. Čovjek je naprosto takav, žudi za onim što mu fali, naročito dječica koja od ovoga svijeta zaista ne traže puno. Ta mala bića zaslužuju da budemo uz njih. Fondacija Hastor me naučila da nije važno koliko ću udijeliti drugome, nego da taj neko mora znati da sam ja tu uz njega. Mora znati da tamo negdje postoji neko ko misli na njega, ko će biti uz njega onda kada mu je najteže. Fondacija me naučila da nikada ne zaboravim istinske vrijednosti ovoga svijeta, pogotovo ne onu najvažniju, biti čovjek. Od iznimne važnosti je biti i ostati dosljedan sebi, jer na kraju dana to je najvažnije što ostane. Ostane i ono što smo dali drugome. Smiraj u prsima koji se novcem platiti ne može, kaže nam Lejla Omerović.

Edna Ušanović je učenica osmog razreda Druge osnovne škole u Bugojnu, a istovremeno pohađa i muzičku školu. Ljubav prema muzici i harmonici, čitanju i crtanju ispunjava život ove stipendistice. Svjesnost o situaciji u kojoj se nalaze djeca oboljela od raka i suosjećanje koje prema njima osjeća bili su motiv da donira svoju kosu udruženju „Srce za djecu oboljelu od raka“.

Već dugo vremena sam željela da doniram svoju kosu jer razumijem koliko naše malo može biti nečije puno. Osmijeh na licu djece oboljele od raka neprocjenjivo je vidjeti i drago mi je ako ću svojim djelima izazvati isti. Posebno sam sretna ako na ovaj način mogu pomoći i učestvovati u što bržem oporavku djece, naglašava Edna Ušanović.

Senida Sadiković je studentica četvrte godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a dolazi iz Olova. Odlučila je donirati kosu kada je na jednom od volonterskih sastanaka s Fondacijom Hastor čula za projekt „Moja kosa, tvoja kosa“, nakon čega je donijela odluku da pusti svoju kosu do određene dužine (30 cm) i donira je kako bi obradovala neko dijete.

Naša Fondacija promoviše sve ono što je dobro, pa je tako i ovaj put uspjela pozitivno utjecati na mene. Nije bilo premišljanja da li to trebam učiniti. Odlučila sam položiti taj ispit humanosti. Jedva sam čekala dan kada ću dječici izmamiti osmijeh na lice i učiniti dobro djelo. Da se naježiš, da pustiš suzu radosnicu zato što si tu gdje jesi. Svaki dan se trebamo truditi da obradujemo nekoga, a ja sam taj dan odlučila obradovati male heroje koji prolaze kroz tešku bitku – bitku za život. Naše je samo ono što nekome damo, to sam definitivno potvrdila onaj dan kad sam poklonila svoju kosu, navodi Senida Sadiković.

Lejla Mašić je stipendistica iz Gradačca i trenutno pohađa drugu godinu Arhitektonskog fakulteta na Univerzitetu u Sarajevu. Slobodno vrijeme ispunjava fotografisanjem i obrađivanjem fotografija, a volonterizam zauzima važno mjesto u njenom životu dugi niz godina.

Baš kao što Fondacija Hastor promoviše volonterizam i humanost, i ja sam, vodeći se time, odlučila donirati svoju kosu. Željela sam da mi što prije kosa naraste do dužine koju bih mogla donirati i jedva sam čekala da dođe taj dan. Godinama unazad kosu sam „čuvala“ i „hranila“ da bih mogla uraditi taj veliki korak i usrećiti djevojčicu koja se našla u jednoj tužnoj situaciji. Svojim doniranjem kose željela sam da ih usrećim te da podstaknem druge djevojke koje su u mogućnosti da svojim tako malim korakom uljepšaju nekome djetinjstvo i urade dobro djelo i na ovaj bih način željela poručiti da se svako od nas može naći u toj situaciji na koju niko ne može utjecati. Ne možemo utjecati, ali možemo pomoći, priča nam Lejla Mašić.

Ove četiri fantastične stipendistice su svojim humanim gestom uljepšale i olakšale život djece koja svakodnevno prolaze kroz mnoge borbe, pa i onu najvažniju – borbu za život i ozdravljenje. U njihovoj borbi su utkani i mali gestovi doniranja kose stipendistica Fondacije Hastor koja svakodnevno, kroz volontiranje kao glavno obilježje, doprinosi cijelom bosanskohercegovačkom društvu.

Aleksandra Đukić