Fondacija Hastor je od početka svog postojanja stipendirala mnogo učenika i studenata čije su životne priče bile izuzetno teške, stoga s još većim ponosom pratimo njihov put i uspjehe i nakon što prestanu biti stipendisti. Svi naši stipendisti i alumnisti su dokaz da su, bez obzira na životnu priču i prošlost, jaka volja i spremnost za rad dovoljni za postizanje uspjeha tokom školovanja i u daljem radu. U nastavku donosimo priču bivše stipendistice Aide Hrnjić-Imamović, specijaliste dječije i preventivne stomatologije, koja je zaposlena u JU Dom zdravlja Zenica. Udata je i majka dvoje djece. Rođena je u zvorničkom naselju Kamenica. Ranog perioda djetinjstva se uvijek prisjeća sa sjetom. Tu je završila prva četiri razreda osnovne škole prije nego što ju je ratna stihija natjerala da napusti svoj kamenički dom te počne izbjeglički život.
Bili smo fina djeca, razigrana i vrijedna, koja su redovno radila zadaće, a onda čim prije išla napolje da nestašno žive svoje djetinjstvo. Ružna ratna priča otjerala me s kućnog praga u izbjegličku priču s mnogo tuge, muke, strahova, neizvjesnosti, neimaštine i briga. To je vrijeme u koje se nerado vraćam, čuvam to nekako za sebe, sjećam se toga kada moram jer moram, ali uporno ne želim.
Preko Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Mramora, boraveći u brojnim izbjegličkim smještajima, uspjela je završiti osnovnu školu te upisati Srednju medicinsku školu u Tuzli. Kaže kako joj je to ipak bio malo vedriji period odrastanja i kako se rado sjeća društva iz toga vremena, srednjoškolskih dana, folklora, priča i dilema. Ističe kako se divi svojoj majci koja je, bez obzira na sve prepreke, uspijevala da odgoji svoju djecu sama.
Moja majka je iznijela neizmjeran teret. Ja sam bila drugo od četvero djece. Majčina snaga i borba na tom putu su mi neopisivi, ne znam kako je to bilo moguće. To je bilo samo Božije davanje.
Po završetku srednje škole odlučno je stupila na put da ostvari svoj dugogodišnji cilj – da se upiše na fakultet. Svoj cilj uspješno je dosegla 2001. godine kada je postala studentica Stomatološkog fakulteta sa klinikama Univerziteta u Sarajevu. Kaže kako je njen upis na fakultet bio više stvar sudbine nego planiranja, poprilično spontano, a Aida je prihvatila ići takvim putem.
Studiranje na Stomatološkom fakultetu je podrazumijevalo odlazak u drugi grad, veće zahtjeve i nove brige. Asocijacija na taj period su mi uporna predavanja i vježbe na Fakultetu, a ostatak vremena su uglavnom sati koje sam provodila u čitaonici, ne priznajući umor i nemogućnost da se nešto nauči i savlada.
Kaže kako joj je početak stipendiranja od Fondacije Hastor došao u periodu kad joj je najviše trebala pomoć, i to ne samo finansijska. Mnoge lijepe uspomene počinju od tog vremena. Smatra kako je to bila svojevrsna prekretnica u njenom životu.
S jedne strane, to je bila neophodna i vrijedna finansijska podrška za jednog studenta, a odmah nakon toga tu su bila i divna poznanstva, druženja i aktivnosti, što je definitivno olakšavalo pa i uljepšavalo moj studentski život. Dugih pet godina sam uživala stipendiju. Koliko mi je bila vrijedna ta pomoć toliko su mi bile drage i aktivnosti u volonterskim programima. Sjećam se kada sam upoznala vrijednu djecu u Konjicu, s kojima sam se družila držeći instrukcije iz matematike i biologije. To su bili veoma fini ljudi, draga djeca, a s njihovim roditeljima sam se sprijateljila kao sa svojom porodicom. Volontirala sam i u Kozluku u Zvorniku i na Sarajevo Film Festivalu. Tada smo, sjećam se, bili važni i nije mi se žurilo kući.
Kaže kako je biti stipendista Fondacije Hastor divan spoj neupitne podrške studentima i volonterskih aktivnosti, gdje se ljudi upoznaju, druže i međusobno pomažu.
Veliko hvala dobrim ljudima u Fondaciji Hastor na brojnim idejama i realizaciji istih. Fondacija će uvijek biti u meni i buditi najljepše emocije. Oni su za tih pet godina, koliko sam bila stipendistica, bili tu kada mi je najviše trebalo. Fondacija Hastor i pomoć koju sam uživala tolike godine su svakako ljepši dio moga života i dio su snage koja me je snažno vukla prema gore, u napredak i ljepšu budućnost.
Na kraju je sasvim dovoljno reći da smo veoma sretni što je Fondacija Hastor bila dio Aidinog života u periodu, kako i sama kaže, kad su joj podrška i pomoć najviše bile potrebne. Našoj Aidi želimo mnogo uspjeha i sreće u životu i svemu čime se u budućnosti bude bavila te da uvijek nosi sa sobom misiju Fondacije koja je duboko ukorijenjena u sve nas koji smo u određenom periodu života bili njenim dijelom.
Pripremio: Alek Isaković
