Nakon okončanja školovanja stipendisti Fondacije Hastor ostaju vezani za Fondaciju kao korijen za svoje drvo. Takvo korijenje teško je pokidati zbog veze koja umije biti izuzetno čvrsta, neraskidiva i puna povezanosti, koja je ispunjena pozitivnim emocijama i predivnim sjećanjima na period školovanja koji je ostao iza njih. Tako bivši stipendisti Fondacije Hastor njeguju povezanost s Fondacijom koja je nerijetko bila njihov glavni oslonac i podrška u životu. Vrijeme prolazi i ljudi se suočavaju s raznim promjenama i mnoga sjećanja blijede kada se zamijene novim i interesantnijim događajima. Samo jedno u životu svakog stipendiste, ma u kojem životnom dobu bio, ostaje isto – privrženost Fondaciji Hastor. Ovog mjeseca donosimo vam priču bivše stipendistice Aide Gradaščević.

Aida je osoba koja u svom poslovnom i privatnom životu predstavlja definiciju posvećenosti i predanosti onome što radi. U nastavku ove inspirativne priče na Aidinom primjeru primijetit ćete da sve možemo ostvariti samo onda kad to zaista i želimo i kada se dovoljno trudimo.

Aida Gradaščević rođena je u Sarajevu. Danas radi u Ilijašu, gdje i živi sa svojom porodicom, mužem i troje maloljetne djece. Pedagošku akademiju u Sarajevu – Odsjek za razrednu nastavu – upisala je 2006. godine. Nedugo nakon toga postala je član i stipendista Fondacije Hastor. Sredinom 2010. godine stiče zvanje magistrice razredne nastave i tada počinje njen učiteljski put i rast. Također, certificirani je asistent za rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Trenutno radi u Osnovnoj školi „Stari Ilijaš” u Ilijašu kao učiteljica. Aida u svojoj biografiji ima objavljen i naučni rad „Interpretacija književnog teksta u kombinovanom odjeljenju (mogućnosti i izazovi)“ u Zborniku radova učitelja Kantona Sarajevo.

Za sebe kaže da je veoma snalažljiva, kreativna i komunikativna. S užitkom i kvalitetno obavlja svoje radne zadatke i to joj pričinjava veliko zadovoljstvo. Kaže da je u poslu jako odgovorna, uredna, savjesna i marljiva radnica, kako samostalno tako i u grupnom radu.

Tokom njenog školovanja veliki podstrek bila joj je upravo Fondacija Hastor. Pored finansijske pomoći, za nju je velika čast bila, a i još uvijek je, činjenica da je bila dio naše porodice. Volontiranja u kancelariji Fondacije Hastor za nju su, kako kaže, uvijek bila nezaboravna. Dobro društvo i zajedničko odgovaranje na pisma stipendista Fondacije bila su poseban vid komuniciranja među stipendistima i jedno novo iskustvo svim tadašnjim studentima stipendistima koji su volontirali u okviru administrativnog tima.

Aida kaže da je najbolji dio tokom aktivnog članstva u Fondaciji bilo volontiranje s učenicima stipendistima koji su pohađali škole u udaljenijim mjestima. Većinu volonterskih sati obavljala je u Prači i u Busovači. To druženje svodilo se na pomaganje mlađim stipendistima u usvajanju znanja i vještina potrebnih za školu u tom periodu. Upravo ovakav vid volontiranja Aidu je još više podstakao da njen životni poziv bude rad s djecom kojoj je uvijek maksimalno posvećena.

U svom poslu i radu u učionici vodim se mišlju da je dijete u mojoj učionici meni samo učenik, a nekome cijeli svijet – tako radim i motivišem se tim malim bićima kako bi nekome cijeli svijet bio ono nešto najbolje što može biti.

Aida se kroz cijeli svoj život, školovanje i posao vodila vrijednostima za koje se zalaže Fondacija, a njen uzor u svemu tome bio je naš učitelj Ramo na čiji pomen Aida, kao i svi mi, ima samo divne i posebne uspomene. Svoje učenike motiviše riječima da će ih, ukoliko budu dobri i vrijedni, jednog dana preporučiti Fondaciji Hastor napominjući im da u Fondaciju ulaze samo najbolji i najvredniji učenici.

Učiteljica, to je ono što sam oduvijek željela biti. U nastojanju da se izgradim i ostvarim svoj san još iz djetinjstva u mnogome mi je pomogla Fondacija Hastor. Onda kada sam najviše trebala vjetar u leđa, pojavio se učitelj Ramo. Nije me privukao i zaintrigirao samo zbog zanimanja kojim se ranije bavio već zbog stava i snage kojom je sve nas okupljao i sve nas upućivao da biti član te divne porodice nije samo primati novčanu pomoć već da je to upoznavanje nekih novih dimenzija prijateljstva, veze, širenja znanja i vidika, putovanja širom naše divne Bosne i Hercegovine i pomaganje drugim mlađim članovima naše „porodice”. Tokom svog napredovanja u struci često sam se rado sjećala učitelja Rame, koji nije mnogo govorio, ali je svojim hitrim pokretima i pogledima svima nama sve za vrlo kratko vrijeme znao reći.

Aida je član Fondacije Hastor bila 5 godina, a o tom vremenu kaže:

Uvijek me je tokom članstva u Fondaciji Hastor fascinirala čudna nit koja nas je sve povezivala. Bilo nas je iz svih gradova Bosne i Hercegovine, različiti, a isti. Družili smo se i pomagali jedni drugima, dopisivali pismima, dijelili školske i studentske brige i probleme, rješavali ih zajedno i težili da uvijek, ma gdje bili, našu Fondaciju predstavimo u najboljem mogućem svjetlu.

Uz posao, svoje slobodno vrijeme posvetila je Udruženju „Život sa Down sindromom“ kao profesor razredne nastave u projektu „Asistent u inkluzivnom odjeljenju“. Uporedo s tim, dvije godine je radila u Udruženju „Budi moj prijatelj“ kao nastavnik na radionicama u okviru projekta „Inkluzija Roma u osnovno obrazovanje Kantona Sarajevo 2010-2012.“. Posljednjih nekoliko godina dio je tima koji piše i realizuje Erasmus+ projekte. Aktivno je učestvovala i u izradi rezultata projekta „Priručnik dobrih praksi – Kako koristiti humor u nastavi?“ i „Vodič za učenike kako da poboljšaju socio-komunikacijske vještine upotrebom humora“. U priručniku koji je namijenjen nastavnicima širom svijeta, a preveden na 5 partnerskih jezika objavljene su Aidine dvije prakse od ukupno 8 iz Bosne i Hercegovine. Uskoro počinje realizaciju još jednog takvog projekta pod nazivom „Jačajmo samopouzdanje kod učenika u osnovnoj školi”. Tokom cijelog svog rada u matičnoj školi urednik je i moderator školskog časopisa „Ilijaški biser“ na koji je, kako ističe, posebno ponosna. Isti je dostupan u elektronskoj formi na web-stranici škole.

Iako je Aidino slobodno vrijeme, ako se to uopće može nazvati tako, popunjeno svim njenim aktivnostima, ona odmor i bijeg od realnosti pronalazi u četiri zida svog ljubavlju ispunjenog doma. Za nju je porodica centar svijeta, a s mužem Damirom se trudi da što više vremena provedu s Imranom, Ajlanom i Merjem, njihovom djecom.

Moja porodica je centar mog svijeta, zauzima primarno mjesto u svim sferama mog postojanja i neiscrpan je izvor sreće i motivacije za svaki moj dan.

Za kraj Aida poručuje: Onima koji sada primaju stipendiju Fondacije Hastor poručujem da uvijek s ponosom i punih usta pričaju o Fondaciji, da budu ponosni na to što su njeni stipendisti i da ih motivacija koju imaju u Fondaciji ponuka da u budućnosti i oni shvate važnost pomaganja, upućivanja i podrške kakvu svi stipendisti u Fondaciji Hastor imaju. Šaljem mnogo pozdrava za sve one koji se imalo osjećaju dijelom Fondacije i poručujem da uz njenu pomoć teže ka ostvarenju svojih dječijih snova. Ne mislite da je nemoguće, ja sam uspjela.

Aidina životna priča jedan je od pokazatelja koliko je snažna veza Fondacije Hastor i njenih sadašnjih i bivših stipendista. Ona je jedan u nizu primjera na kojima se može primijetiti posebna ljubav i privrženost Fondaciji Hastor svih onih koji su osjetili njenu podršku i značaj. Naši su uspješni alumnisti najbolja potvrda da vrijedi podržavati i podsticati mlade ljude jer tako ulažemo u bolju budućnosti, ali i kvalitetnije obrazovanje budućih generacija.

 

Pripremila: Adelisa Begić