Ilhana Tinjak stipendistica je Fondacije Hastor i učesnica u trenutnoj fazi mentorskog programa “Prvi korak u poslovni svijet”.
Naša je Ilhana doktorica medicine. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu prije tri mjeseca, a već danas učestvuje u mentorskom programu sa vrhunskim stručnjakom prim. mr. sci. Adijem Mulabdićem, dr. med. i specijalistom opće hirurge, subspecijalistom abdominalne hirurgije u ASA Bolnici.
Vođena željom da unaprijedi svoje znanje i doprinese razvoju medicinske prakse, Ilhana planira nastavak karijere kroz specijalizaciju iz hirurgije.
- Kako je mentorski program “Prvi korak u poslovni svijet” doprinio tvojoj profesionalnoj sigurnosti i prelasku iz studentskih u doktorske vode?
Ja sam trenutno u vremenskom intervalu tog “prelaska” – diplomirala sam 15. jula, a još uvijek nemam svoj prvi posao. Mentorski je program došao u najbolji momenat, a to je upravo prag poslovnog svijeta. Mi smo u sklopu studiranja, naravno, imali vježbe i praksu, međutim, to se tada doživljava na drugi način, a ima i drugu svrhu. Mentorski program Fondacije Hastor otvorio mi je mogućnost da uhvatim odsjaj života koji sutra želim da živim. Hirurgija je sfera moga interesa, a kao doktor medicine, koji prati svog mentora, subspecijalistu hirurgije, tokom cijelog jednog radnog dana, imam priliku da sada djelimično živim život kojem težim. Mislim da je to neprocjenjivo. Ovaj mi je projekat potvrdio ono što sam već pretpostavljala – kojom se oblašću medicine želim baviti, a istovremeno, imajući ispred sebe nevjerovatnog stručnjaka svoje oblasti, kakav ljekar/hirurg sutra želim biti.
- Šta smatraš najvećom vrijednošću rada s mentorom kao što je prim. dr. Adi Mulabdić i kako te njegovo iskustvo usmjerava u profesionalnom razvoju?
Da bi projekti poput ovoga bili uspješni, nužno je izabrati dobre mentore – to ne podrazumijeva samo stručne ljude u svojim zanimanjima, nego i ljude koji su sposobni da svoje znanje i iskustvo prenesu dalje. Prim. dr. Adi natprosječan je hirurg, čak i ja sa svojim ograničenim iskustvom to mogu primijetiti. Ali ono što dr. Adija čini jednim od najboljih u ovom poslu jeste njegov odnos sa ljudima. To se vidi na svakom koraku: u interakciji s kolegama, osobljem, a, prije svega, pacijentima. Naravno, s dr. Adijem naučila sam (i učim) praktične vještine iz hirurgije – tu je cijeli niz stvari koje osoba mora znati raditi, i na tome sam zahvalna do neba, ali, iznad svega, dr. Adi me uči, svojim primjerom, kako biti dobar, empatičan i posvećen čovjek i ljekar. Ne smijemo zaboraviti da je medicina poziv koji je na usluzi ljudima kada su najranjiviji. Imati nekoga ko vas motivira da budete bolji – i ljekar i čovjek – to mi je najviše vrijedno u radu, i ja to najviše cijenim.
- Hirurgija zahtijeva preciznost, pribranost i veliko znanje. Koje osobine i vještine mladi ljekari trebaju najviše razvijati da bi bili uspješni u ovoj oblasti?
Naravno, praktične su vještine osnova rada i djelovanja u hirurgiji. I da, to podrazumijeva sve ono što prvo pomislite kada to kažem, ali i više – hirurško šivenje, samu tehniku manipuliranja tkivima i organima, korake operativnih zahvata itd. To je nešto što se, kako ja shvatam, stječe i usavršava iskustvom, kao i sve motoričke radnje. Mladi ljudi to mogu stjecati kroz volontiranja u bolnicama, vlastite vježbe i učenje, ali, naravno, prije svega, kroz samu nastavu i specijalizaciju. S druge strane, osobine koje su nužne za rad u ovom polju svakako jesu upornost, istrajnost, spremnost na odricanje, posvećenost, ali iznad svega ljubav prema pozivu i hirurgiji. Treba da se veoma voli ono što se radi. To je, smatram, osnova za uspjeh.
- Koji trenutak tokom mentorskog programa do sada smatraš najznačajnijim ili najpoučnijim za buduće usmjerenje?
Tek je oktobar, pa vjerujem da će takvih momenata biti još. Do sada bih izdvojila momenat sa jednom pacijenticom dr. Adija, starijom gospođom od blizu 80 godina, koja je imala zakazane dvije velike operacije. Dan prije obišla sam tu gospođu sa dr. Adijem na odjelu. Bila je mnogo uplašena. Dr. Adi pokušao je utješiti, olakšati joj ono što je u tom momentu preživljavala. I njen je osmijeh rekao da je sigurno djelimično i uspio. To je bio vrlo značajan momenat, jer sam se podsjetila koja je poenta, esencija cijelog ovog rada i zanimanja. Sutra je bila izvršena sama operacija, koja je prošla dobro, gdje sam imala priliku i da prvi put asistiram u laparoskopskom zahvatu. Vjerovatno ću se dugo sjećati tog momenta, ali bilo ih je još mnogo sličnih.
