Biti student za mnoge podrazumijeva balansiranje između fakultetskih i ličnih obaveza. Za našeg stipendistu Husu Mehmedovića to znači i nešto više, s obzirom na to da se od prvog mjeseca studija okušao u odgovornoj ulozi mentora učenicima osnovnih i srednjih škola iz Sapne. Danas je Huso na četvrtoj godini studija i ponosni mentor dvije mnogobrojne grupe učenika, gdje nastoji svakom volonterskom sastanku pristupiti s mnogo pažnje i stvoriti okruženje u kojem se mlađi stipendisti rado okupljaju. Zahvaljujući toj atmosferi uzajamnog povjerenja, podrške i motivacije, njegove grupe bilježe najmanji broj izostanaka, što nije puka statistika, nego dokaz o generacijama mladih iz Sapne koji zajedničkim snagama njeguju viziju Fondacije Hastor.
- Već četiri godine mentor si velikoj grupi učenika. Kako bi opisao svoje mentorsko iskustvo i šta te najviše motivira u radu sa stipendistima?
Rad sa velikom grupom učenika izazovan je, ali istovremeno i veoma motivirajući. Najveća je motivacija upravo to što imam priliku doprinijeti razvoju mladih ljudi, tačnije pomoći stipendistima da kroz radionice savladaju nove vještine, riješe izazove i nauče nešto novo. Svoje mentorsko iskustvo opisao bih kao vrijedno i poučno, jer mi pomaže da se bolje organiziram i steknem iskustvo u radu sa djecom.
- Tvoje grupe broje više od 40 učenika, a izostanci su minimalni. Kako uspijevaš motivirati učenike da rado dolaze na sastanke i aktivno učestvuju?
Učenici sami budu motivirani za radionice ako im je na njima lijepo i ako se ne osjećaju kao da moraju biti tu. Ključ je da osjete želju da provode vrijeme na radionicama i da se druže sa ostalim učenicima. Jedan od načina da to postignem jeste taj da im dam djelimičnu slobodu u kreiranju radionice, tačnije da sami biraju šta žele, a šta ne žele raditi. Naprimjer, svaki plan radionice sastoji se od nekoliko aktivnosti koje treba sprovesti tokom sastanka, ali se nikad striktno ne držim plana 100%, jer ponekad aktivnosti koje sam osmislio učenicima ne odgovaraju u tom trenutku. Tada pravim blage izmjene, tako da osnovni cilj i tema aktivnosti ostanu, ali da učenici sami odluče kako će učestvovati. Osim toga, sve radionice organiziramo tako da stipendisti imaju interakciju s temom – kroz kvizove, igre ili takmičenja, bilo u grupama ili pojedinačno, kako bi aktivno učestvovali i zabavili se.
- Mentorski sastanci često su više od formalnih okupljanja. Na koji su način organizirani kako bi bili zanimljivi i korisni učenicima?
Trudim se da pri organizaciji volonterskog sastanka maksimalno postavim sebe u ulogu učenika, jer sam i sâm prisustvovao sastancima koje su organizirali drugi mentori. Znam da su sastanci sa interakcijom stipendista i zabavom kroz igre i kvizove oni na koje želite doći i ne smatrate ih samo formalnim okupljanjem. Upravo tako i ja pristupam svojim radionicama – postavljam se u ulogu njihovog prijatelja, ali uz dovoljnu dozu autoriteta da sastanak ostane na predviđenoj temi. To postižem tako što se dogovaram sa stipendistima šta žele raditi – da li će sami čitati zanimljivosti u vezi s temom ili ću im ja pročitati, da li će odgovore na pitanja dati pismeno ili usmeno. Nudim mogućnosti, a oni biraju šta im više odgovara, čime radionica postaje aktivna i prilagođena njima. Tako im omogućavam da učestvuju i osjećaju se slobodno, a istovremeno ostvarujem ciljeve radionice.
- Postoji li neki trenutak ili iskustvo s vašim učenicima koje ti je posebno ostalo u sjećanju tokom ovih godina mentorstva?
Postoje trenuci koji su mi posebno ostali u sjećanju. Prvi je moj početak volontiranja kao mentor. Godinama prije toga prisustvovao sam sastancima kao učenik, ali kada sam došao na prvu radionicu kao mentor, nisam uopće imao predstavu kako je držati radionice i komunicirati sa stipendistima. Dok sam čitao Pravilnik Fondacije Hastor i obaveze stipendista, podigao sam glavu i u jednom trenutku shvatio kako to izgleda iz druge perspektive – 20 do 25 učenika osnovne škole sjedi ispred mene i pažljivo sluša. Taj njihov pogled ostao mi je u sjećanju.
Drugi je trenutak kraj jedne radionice na kojoj stipendisti nisu tražili pauze niti pitali kada će ići kući, već su maksimalno učestvovali i radili ono što je bilo planirano. Kada sam na kraju rekao da idemo kući, čuo sam reakcije da im je žao što je radionica završila i pitanja kada će opet biti sastanak. Takvi trenuci meni, kao mentoru, pružaju osjećaj ispunjenosti – u tim trenucima znam da radim posao kako treba i da ono što pružam stipendistima zaista ima smisla.
- Šta bi poručio stipendistima koji uskoro započinju svoje mentorsko putovanje u Fondaciji Hastor?
Stipendistima koji tek započinju svoje mentorsko putovanje poručio bih da iskoriste svaku priliku za učenje i druženje. Važno je da budu radoznali, postavljaju pitanja i ne boje se grešaka, jer upravo kroz njih najviše uče. Također, aktivno učestvovanje u radionicama im ide u korist – na taj način grade sebe, stječu iskustvo koje će im jednog dana sigurno biti od koristi i približno ulaze u ulogu učitelja, nastavnika ili profesora, što je jedno korisno iskustvo i lijepa priča. I neka znaju da se kroz interakciju i zajednički rad iskustvo čini nezaboravnim.
