Neki dječaci svoje djetinjstvo pamte po igri, bezbrižnim danima i dugim raspustima, a neki već tada pronađu nešto što ih nauči da se do najljepših pobjeda ne dolazi lako. Davud Alijagić, četrnaestogodišnji učenik devetog razreda Osnovne škole “Safvet-beg Bašagić” iz Visokog, svoj put pronašao je na dva točka. Bicikl je zavolio još kao mali, ali je tek ulaskom u biciklistički klub shvatio da ta ljubav može postati nešto mnogo veće: “Od malih nogu volim voziti bicikl. Kada sam se priključio biciklističkom klubu, shvatio sam da se aktivno želim posvetiti biciklizmu i napraviti dobre rezultate”, kaže Davud. Danas njegov dan počinje treningom, traje dva do tri sata, a nakon kratkog odmora slijede školske obaveze i novi trening. Vikendi su često rezervirani za takmičenja, putovanja i nova poznanstva, ali i za druženje s prijateljima. Ipak, u svemu tome ostaje ono najvažnije – dječak koji voli prirodu, vožnju i osjećaj slobode koji mu bicikl pruža.

Ističe da najviše voli prirodno okruženje i vožnju zahtjevnih staza, kao da u tu jednostavnu rečenicu stane cijeli njegov svijet. Iza medalja koje danas ponosno nosi kriju se sati napornog rada, šumske staze, makadam, duge relacije i treninzi snage i izdržljivosti. Davud trenira gotovo svakog dana, a svaki trening donosi novi izazov. Nisu svi trenuci laki, ali upravo se u tome i gradi karakter jednog sportiste. Taj trud već je donio rezultate koji su za jednog četrnaestogodišnjaka izuzetno veliki. Posebno mjesto u njegovom srcu zauzima Balkansko prvenstvo u Čapljini 2026. godine, gdje je osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji, dok je na Državnom prvenstvu u Trebinju postao prvak u XCO takmičenju. Trebinje će, kaže, dugo pamtiti. Staza je bila zahtjevna zbog velikog uspona i visokih temperatura, a jaka konkurencija donijela je i onu blagu nervozu pred start. Ipak, kada je trka počela, ostalo je samo ono najvažnije – dati sve od sebe.

“Velika konkurencija zadavala mi je blagu nervozu, ali sam dao sve od sebe i trku završio kao prvoplasirani.” I upravo u toj rečenici možda najbolje upoznajemo Davuda, ne kao dječaka kojem je uvijek lako, nego kao mladog sportistu koji nauči pobijediti vlastitu nervozu onda kada je najpotrebnije.

Ali nijedan put prema vrhu nije satkan samo od pobjeda. Davud je mnogo puta osjetio gorčinu poraza, razočaranje nakon trke i spoznaju da nešto nije uradio onako kako je želio. Ipak, svaki put se vraćao. Upravo zato mu, kako sam priznaje, nije najvažnija pozicija na postolju. U svijetu u kojem se uspjeh često mjeri samo prvim mjestom, njegove riječi podsjećaju da je prava pobjeda mnogo šira od medalje. Ona se ogleda u sigurnom prolasku kroz cilj, u savladanoj stazi, u grešci iz koje se nešto nauči i u odluci da se sutra ponovo sjedne na bicikl. A uz takvu odlučnost stoji i njegova najveća snaga – porodica. Roditelji, šira porodica, prijatelji i trener svakodnevno su uz njega, dok posebnu zahvalnost Davud ima prema svom treneru. Od njega je naučio sve ono što ga je dovelo do titula i medalja koje osvaja. Za njega su za uspjeh jednako važni trud, upornost, talenat i disciplina, a kod sebe najviše prepoznaje upravo upornost i talenat.

Možda je najljepše u cijeloj ovoj priči to što se iza državnog prvaka i osvajača balkanske medalje i dalje krije jedan četrnaestogodišnji dječak koji tek počinje otkrivati koliko daleko može otići. Njegov uzor je mladi američki biciklista Bjorn Riley, koji se osim sportom bavi i umjetnošću, crtanjem i stvaranjem umjetničkih djela. Davud u biciklizmu, baš kao i u životu, ne vidi samo medalje. Vidi prirodu, nova mjesta, ljude koje upoznaje, izazovne staze i iskustva koja ostaju. Veoma je ponosan na svoje rezultate i svjestan je da se svaka potrošena sekunda isplatila. I možda je upravo to najbolji opis njegovog dosadašnjeg puta – svaka sekunda treninga, svaki težak uspon, svaki poraz i svaki kilometar danas imaju svoje mjesto u pričama o pobjedama. Pred Davudom je još mnogo staza, još mnogo uspona i još mnogo startova. Ali, ako je suditi po dječaku koji je bicikl zavolio iz ljubavi, a pobjede zavrijedio upornošću, najljepši dio njegove priče tek treba biti ispisan. Jer šampioni ne postaju veliki samo kada stanu na najviše postolje. Veliki postaju onda kada nauče da nakon svakog pada ponovo ustanu, okrenu pedale i nastave dalje.