Nakon okončanja školovanja stipendisti Fondacije Hastor ostaju vezani za Fondaciju kao korijen za svoje drvo. Takvo korijenje teško je pokidati zbog veze koja umije biti izuzetno čvrsta, neraskidiva i puna povezanosti, koja je ispunjena pozitivnim emocijama i predivnim sjećanjima na period školovanja koji je ostao iza njih. Tako bivši stipendisti Fondacije Hastor njeguju povezanost s Fondacijom koja je nerijetko bila njihov glavni oslonac i podrška u životu. Vrijeme prolazi i ljudi se suočavaju s raznim promjenama i mnoga sjećanja blijede kada se zamijene novim i interesantnijim događajima. Samo jedno u životu svakog stipendiste, ma u kojem životnom dobu bio, ostaje isto – privrženost Fondaciji Hastor. Ovog mjeseca donosimo vam priču bivše stipendistice Senade Podžić.
Senada Podžić svoju priču donosi iz Žepe. Rođena je 1997. godine. Nakon završene Gazi Husrev-begove medrese Senada upisuje Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, Odsjek za biologiju. Njena priča ističe se posebnošću jer je, kako Senada kaže, fakultet upisala sa 17 godina, a diplomirala u 21. godini. Titulu najmlađeg magistra dobija godinu poslije, magistrirajući u 22. godini života.
Senada je stipendistica Fondacije Hastor bila od petog razreda osnovne škole. Pred kraj petog razreda, posjetom učitelja Rame njenom mjestu, zajedno s ostalim učenicima iz Žepe Senada dobija stipendiju Fondacije Hastor. Oni su ujedno bili i jedni od prvih 306 stipendista Fondacije. Nakon što se škola u njenom mjestu zatvorila zbog nedovoljnog broja učenika, Senada svoje školovanje nastavlja u Sarajevu. Za ovaj period kada je bila odvojena od roditelja i svoje školovanje nastavila u Sarajevu ističe da joj je pao teže od svih životnih promjena. Stipendistica Fondacije Hastor bila je ukupno trinaest godina te ističe kako je u Fondaciji Hastor nerijetko nalazila jedinu utjehu. Pet godina od toga bila je mentor učenicima različitog uzrasta i to su sastanci s kojih, kako kaže, čuva najljepše uspomene.
Fondacija je imala ključnu ulogu u mom životu. Pored finansijske i moralne podrške koju mi je pružila, učinila me samostalnijom, jačom, upornijom i strpljivijom. Stekla sam nezaboravna iskustva kao i praksu kroz volontiranje.
Uz to, smatra da joj je volontiranje s djecom dalo i više nego dobru podlogu za njen budući poziv, poziv profesora.
Zahvaljujući stipendiji Senada je sama finansirala svoje školovanje, ali je uz volonterske sate svakodnevno radila na sebi i svom samopouzdanju, stvarala nove ciljeve, učila i trudila se da ostvari svoje snove. Upis na fakultet bio je poseban izazov. Mnogo troškova, velika porodica, a primanja minimalna.
Nakon upisa na fakultet, troškovi su postajali veći. Bila sam podstanar, plaćala sam kirije, račune, hranu, prijevoz i knjige. Da nije bilo stipendije, ne bih to uspjela, jer je očeva plata bila minimalna oko 200 KM, a nas troje djece. Fondacija je i u tom aspektu zaista imala veliku ulogu u mom životu.
Senada trenutno radi kao asistent u nastavi s djecom koja imaju poteškoće u razvoju u OŠ „Alija Nametak“, školi koju je i sama pohađala te ističe kako joj je posebna čast sjediti s druge strane klupe i prisjećati se uz posao svojih dana obrazovanja.
Izuzetno mi je čast raditi u ovoj školi s nastavnicima koji su meni predavali, s obzirom na to da sam bila učenica ove škole.
U slobodno vrijeme voli čitati knjige i ići na edukativna predavanja, a ističe kako tokom raspusta ide kod roditelja u Žepu pomagati im u njihovim kućnim poslovima.
Moja želja je da u budućnosti radim posao za koji sam se obrazovala, a to je posao profesora biologije. Izuzetno volim raditi s djecom i prenositi znanje na mlađe generacije i taj proces jedna je od mojih najvećih inspiracija.
Za kraj Senada poručuje: Svim stipendistima Fondacije Hastor bih poručila da uče i da se trude kako bi što duže vremena bili dio ove porodice velikog srca. Također, treba da svojim predanim radom Fondaciju učine još uspješnijom jer ona to zaslužuje, ali da na taj način razvijaju i svoje sposobnosti.
Senadina priča samo je jedna u nizu posebnih priča stipendista koji su bili dio Fondacije Hastor, stekli uz nju ono najbolje i ostavili joj najbolje od sebe. Čitajući priče naših alumnista uviđamo da uistinu vrijedi podržavati i bodriti mlade ljude ove zemlje na putu njihova obrazovanja, njihovi uspjesi najbolji su dokaz ispravnosti i humanosti naše misije.
Pripremila: Adelisa Begić
