- Za početak, možete li nam se predstaviti i reći nešto više o sebi, svom dosadašnjem radu i putu koji Vas je doveo do toga da postanete učiteljica?
Ja sam Aida Gradaščević. Sa svojom porodicom živim i radim u Ilijašu kao učiteljica. Od malih nogu znala sam šta želim biti. Sjećam se ratnog perioda, bila sam drugi razred, s rođakom i rodicama danima sam se igrala “učiteljice”. Insistirala sam na toj igri. Biti učiteljica ostvarenje je mog dječijeg sna. Poseban utjecaj na mene ostavile su moje učiteljice Dubravka i Luca, kojih se rado sjećam i kojima sam neizmjerno zahvalna što su i u jeku rata bile profesionalne, optimistične, susretljive i empatične. Sve vrijeme svog školovanja i usavršavanja poslije školovanja posvetila sam tome da budem kao one.
- Početak nove školske godine poseban je period i za učitelje i za učenike. Kako se Vi pripremate za početak nove školske godine i šta Vam je najvažnije da pripremite prije dolaska učenika?
Ove godine ponovo preuzimam prvačiće i tome se posebno radujem. Prvi razred za učitelja znači novi početak – novu grupu malih ljudi koje ćemo narednih godina upoznavati, učiti i gledati kako od nesigurnih prvačića postaju samostalni učenici. Prije početka nove školske godine i prije dolaska učenika, za mene je najvažnije da se dobro odmorim, da u novu školsku godinu uđem rasterećena, puna entuzijazma i raspoložena za sve igre i šale koji su sastavni dio dana svakog učitelja. Kada je u pitanju priprema u školi – volim da je sve spremno na vrijeme, da je učionica uredna, ukrašena i ambijent prilagođen učenju i rastu. Posebno kada dolaze prvačići želim da ih dočeka lijep, vedar i njima prilagođen prostor. Veoma mi je važan ambijent, ali smatram da je mnogo važnije da na vrijeme osmislim kako ću i kojim tehnikama od prvog dana graditi našu malu razrednu zajednicu.
- Prvi je razred velika promjena u životu svakog djeteta. Kako najbolje pripremiti buduće prvačiće za polazak u školu i pomoći im da se oslobode eventualnog straha ili treme?
Prije svega, školu im treba predstaviti kao lijepo i sigurno mjesto, ali ne treba stvarati nerealnu sliku da je škola samo igra i zabava. U školi ćemo se igrati, družiti, smijati i stvarati lijepe uspomene, ali ćemo također učiti, završavati zadatke, slušati jedni druge i pridržavati se pravila. Roditeljima uvijek savjetujem da dijete pred polazak u školu ne opterećuju pitanjima zna li čitati, pisati ili računati. Mnogo mi je važnije da dijete može samo obući jaknu, spremiti svoje stvari, otići u toalet, otvoriti užinu, saslušati jednostavnu uputu, sačekati svoj red i pokušati završiti ono što je započeto. I još nešto veoma važno – nikada ne treba plašiti dijete školom ili učiteljicom. Rečenice poput: “Vidjet ćeš ti kada kreneš u školu” mogu napraviti mnogo više štete nego što odrasli misle. Učitelj nije neko koga se dijete treba bojati. Želim da me učenici poštuju, ali ne želim da me se boje.
- Prvi mjeseci škole često su izazovni. Šta je, prema Vašem iskustvu, najvažnije kako bi se dijete što lakše naviklo na novu sredinu, obaveze i školske rutine?
Ljubav i dosljednost. Djeca veoma dobro osjete ljubav, empatiju i brigu učitelja/učiteljice. To im je “pogodno tlo” za rast i učenje. Kada kažem ljubav u ovom kontekstu, mislim na obostrano uvažavanje i poštivanje između učenika i učitelja/učiteljice. Djeca, također, veoma brzo prihvataju rutinu kada su pravila jasna i kada ih odrasli ne mijenjaju iz dana u dan. Prvačićima treba vremena da nauče da sjede određeni period, slušaju uputu, čekaju svoj red, pripreme pribor, završe zadatak i vode računa o svojim stvarima. Ne možemo očekivati da sve to znaju prvog dana. Upravo zato prvi mjeseci nisu vrijeme učenja slova i brojeva, nego vrijeme intenzivnog učenja školskih navika. Vjerujem da sva djeca mogu mnogo više nego što odrasli ponekad dopuštaju. Zato, smatram da ne trebamo odustajati od nekih zahtjeva koje stavimo pred dijete, čim ono kaže da ne može. U tim situacijama trebamo ponuditi djelimičnu pomoć, još jednom pokazati, ohrabriti dijete i dati mu vremena da pokuša i u konačnici uradi to samo.
- Koliko je važna saradnja između učitelja, roditelja i učenika u stvaranju pozitivnog odnosa prema školi i učenju?
Izuzetno je važna, da ne kažem najvažnija. Dijete vrlo brzo osjeti kada roditelj i učitelj šalju različite poruke. Ne moramo se uvijek u svemu slagati, ali je važno da postoji međusobno povjerenje i otvorena komunikacija. I roditelj i učitelj imaju isti cilj – dobrobit djeteta. Posebno važnim smatram da eventualne nesuglasice odrasli rješavaju između sebe, u posebnim prostorijama namijenjenim za informativne razgovore, bez uključivanja djeteta u konflikt. Autoritet roditelja ne treba rušiti pred učiteljem, kao što ni autoritet učitelja ne treba rušiti pred djetetom. Kada dijete vidi da odrasli koji brinu o njemu sarađuju i međusobno se poštuju, i ono se osjeća sigurnije.
- Imate li neki poseban savjet ili malu „tajnu“ iz svog iskustva koja može pomoći roditeljima i djeci da školsku godinu započnu s više samopouzdanja, motivacije i radosti?
Moja mala “tajna” zapravo je vrlo jednostavna. Pošto su djeca još mala, njima poručujem da se prepuste i uživaju u učenju, a roditeljima da puste učitelje da rade svoj posao. Tačno znaju kada mogu sami, a kada im vi trebate. Ne tražite savršenstvo, postavite male ciljeve koji su lako ostvarivi, uložite trud i očekujte napredak. Dijete koje zna da smije pogriješiti lakše se odvaži pokušati ponovo. Ali jednako tako dijete treba naučiti da “ne znam” nije kraj pokušaja i da se od obaveze ne odustaje čim postane teška. Pohvalite trud: “Vidim da si se potrudio”, “Danas ti je ovo bolje nego jučer”, “Nije bilo lako, ali nisi odustao.” Takve rečenice grade mnogo zdravije samopouzdanje od stalnog uvjeravanja djeteta da je najbolje u svemu.
- Za kraj, koju biste poruku uputili svim učenicima, posebno prvačićima, koji ovog septembra prave svoj prvi veliki korak u školskom životu?
Dragi prvačići, pred vama je jedno sasvim novo poglavlje. U školi ćete naučiti mnogo toga – neka nova slova, brojeve, riječi, priče i zanimljivosti o svijetu oko sebe. Ali naučit ćete i neke mnogo veće stvari: kako biti dobar prijatelj, kako pomoći nekome, kako priznati grešku, kako pokušati ponovo kada nešto ne uspije i kako biti ponosan na ono što ste svojim trudom postigli. Ne morate prvog dana znati sve. Zapravo, u školu i dolazite zato što još mnogo toga ne znate. Pitajte kada vam nešto nije jasno. Budite radoznali. Čuvajte svoje prijatelje. Slušajte svoje učitelje i roditelje, ali polako učite i sami brinuti o svojim obavezama. A nama odraslima ostaje jedan važan zadatak – da vam pomognemo da jednog dana ne budete samo uspješni učenici, nego prije svega dobri, samostalni i odgovorni ljudi.
Sretno, prvačići! Neka vam prvi školski koraci budu početak jednog lijepog putovanja.
