U vremenu u kojem se solidarnost često svodi na objavu, a empatija na prolaznu reakciju, rijetko se govori o onima koji tiho, bez publike, biraju da budu prisutni. Fondacija Hastor upravo tu tišinu pretvara u djelovanje, u pažljivo organiziranu podršku, u glasove koji govore i bez riječi, u male zajednice koje se iznova spajaju. Iza kalendara aktivnosti i administrativnih najava kriju se priče koje ne stanu u tabelu: priče o učenju, odgovornosti i empatiji. Pregled januarskih volonterskih aktivnosti otvara upravo taj prostor – prostor u kojem volontiranje postaje iskustvo koje mijenja i volontere i one kojima je pomoć namijenjena.

Volonterske aktivnosti realizirane su u različitim gradovima Bosne i Hercegovine, od Sarajeva, Zenice i Tuzle, do Foče, Kalesije i Dervente, ali ih povezuje zajednička nit: stvarna uključenost u zajednicu i konkretan doprinos svakodnevnom životu ljudi.

U Sarajevu su volonteri kroz edukativne radionice ulazili u svijet znakovnog jezika, upoznajući se s osnovama komunikacije gluhih i nagluhih osoba. Kroz interaktivan rad, vizuelne demonstracije i vježbe u parovima, učili su kako se pozdraviti, predstaviti, izraziti emocije i osnovne potrebe bez riječi. Ove radionice nisu bile samo lekcije jezika, već i lekcije strpljenja, pažnje i razumijevanja, podsjetnik da komunikacija ne počinje govorom, nego slušanjem i empatijom.

U istom gradu, ali u sasvim drugačijem kontekstu, volontiranje je poprimilo humanitarnu dimenziju. Kroz sortiranje, slaganje i pakovanje donirane odjeće i potrepština, volonteri su postali dio lanca koji omogućava da pomoć dođe do socijalno ugroženih osoba. Riječ je o radu koji često ostaje nevidljiv, ali bez kojeg nijedna humanitarna akcija ne bi mogla funkcionirati.

Zenica je bila mjesto gdje se volontiranje odvijalo u srcu zajednice, u društvenom domu. Nakon obnove prostora, volonteri su se posvetili njegovom temeljnom čišćenju i uređenju, vodeći računa o svakoj prostoriji, hodnicima i sanitarnim čvorovima. Iako fizički zahtjevna, ova je aktivnost nosila snažnu poruku: briga o zajedničkom prostoru znači brigu o ljudima koji ga koriste.

U Foči je volontiranje dobilo toplu, gotovo porodičnu atmosferu. U studentskom centru volonteri su, osim čišćenja zajedničkih prostorija, odlučili učiniti nešto više: pripremiti palačinke za studente koji se u čitaonici pripremaju za ispitni rok. Taj jednostavan gest pretvorio se u trenutak predaha, razgovora i podrške, podsjećajući da volontiranje ponekad znači samo biti tu i razumjeti nečiji umor.

Poseban fokus januarskih aktivnosti bio je usmjeren na djecu i mlade. U Derventi su kroz kreativne radionice nastajale igračke od recikliranih i nerecikliranih materijala. Ovaj proces nije razvijao samo kreativnost, već i osjećaj empatije, socijalne odgovornosti i ponosa zbog stvaranja nečega lijepog za druge. Završni razgovori i refleksije dodatno su osnažili poruku da i male ideje mogu imati veliki značaj.

U Zenici su volonteri boravili u vrtiću, unoseći dodatnu toplinu, pažnju i igru u svakodnevnicu najmlađih. Kroz druženje, kreativne aktivnosti i razgovor, gradila se atmosfera sigurnosti i prihvaćenosti. Ovakav vid volontiranja pokazuje da pomoć nije uvijek materijalna, ponekad je to vrijeme, osmijeh i prisutnost.

Kalesija je obilježila Međunarodni dan obrazovanja kroz niz povezanih aktivnosti. Izrada panoa, promotivnog materijala za lokalno udruženje mladih i edukativni kviz podsjetili su da je obrazovanje temelj ličnog i društvenog razvoja, ali i odgovornost svih nas. Aktivnosti su bile prilika da se učenje spoji s društvenim angažmanom i saradnjom unutar zajednice.

U Tuzli je volontiranje poprimilo i ekološku dimenziju. Akcija “Restoran za ptice” spojila je kreativni rad, edukaciju i brigu o biodiverzitetu. Izrada hranilica, edukacija građana i interaktivni kviz na otvorenom pokazali su kako se mladi mogu aktivno uključiti u očuvanje prirode i istovremeno educirati zajednicu.

Neizbježno je spomenuti da su naši volonteri i ovog mjeseca bili ključni dio rada kancelarije Fondacije Hastor. S velikom dozom odgovornosti i empatije, učestvovali su u raznim administrativnim zadacima, od koordinacije telefonske komunikacije do protokolisanja i obrade zaključnih ocjena učenika stipendista na kraju prvog polugodišta. Kroz detaljan rad, ljubaznu komunikaciju i spremnost da pomognu, bili su ključna spona između Fondacije i njenih stipendista, kao i svih ostalih zainteresiranih za naš rad.

Kada se svi ovi primjeri sagledaju zajedno, jasno je da volontiranje u Fondaciji Hastor nema jedno lice ni jednu definiciju. Ono se odvija u učionicama i domovima, u vrtićima i studentskim centrima, u parkovima i skladištima. Ono je spoj rada, učenja, igre i solidarnosti.

Za nekoga ko tek razmišlja o volontiranju, ove aktivnosti nude jasan odgovor na pitanje “Šta volontiranje zapravo znači?” – znači biti prisutan, preuzeti odgovornost i ostaviti zajednicu barem malo boljom nego što je bila jučer.