Stipendistica Semina Sadiković trenutno studira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za komparativnu književnost i informacijske nauke. U slobodno vrijeme se bavi glumom te joj je, samim tim, i pozorište jedno od polja zanimanja. Temelj za ispunjenje svojih snova je, kako navodi, pronašla na pozornici na kojoj je i čitala svoju poeziju.

Svaki put kada sam putovala sa svojim ansamblom putovala je i moja poezija u nove zagrljaje.

Za knjigu kaže da je ispisana stihovima poezije, a prve stihove napisala je upravo u srednjoškolskim klupama. Knjiga nosi naziv Ponoćne misli i smatra da je to bio njezin iskreni pronalazak sebe u određenim satima. Što se tiče inspiracije, Semina misli i ističe kako je uvijek prisutna.

Inspiracija pronađe put ka našim emocijama.

Ističe da je pri procesu izdavanja knjige imala i podršku svog grada Bugojna, roditelja i prijatelja te smatra da ljudi s velikim zadovoljstvom iščekuju mlade da ih podrže u njihovim idejama te realizaciji istih. Prelomna tačka se desila na jednom putovanju s ansamblom u Novi Grad, gdje joj je organizirano poetsko veče.

Vidjevši ljude da čitaju moju poeziju s velikom dozom entuzijazma znala sam da će moja pisana riječ ugledati svjetlost dana.

S obzirom na to da su Ponoćne misli Seminina prva knjiga, ističe i da je bilo potrebno obostrano povjerenje i mala doza strpljenja, ali su se zvijezde brzo posložile. Spomenutu knjigu odlučila je izdati u kooperaciji s pozorištem, a imajući u vidu upravo njenu povezanost s istim, nije iznenađujuće da je, kako navodi za redakciju, htjela da upravo ono ima značajnu ulogu u procesu izdavanja knjige.

Ipak, biti pisac i pjesnik nije lahko, Semina nam otkriva da se isprepliću osjećanja sreće, uzbuđenosti, ali i straha. Za sebe kaže da piše svakodnevno, ali samo mali djelić njenih riječi će doći do čitalaca jer joj je ipak posebna čar u poeziji koju ostavi za sebe.

Poručila bih svim mladim neafirmiranim piscima/pjesnicima da ih pisana riječ vodi kroz svakodnevni život jer se na kraju sve svodi na isto, na ono što mi osjećamo, a osjećanja nas grade.

Una Karabeg